Tjeskoba u Hrvatskoj

Pozdrav svima

Ja sam Ana i pišem ovaj blog jer želim podijeliti s Vama moja iskustva.
Iskustva će biti vezana uz moju borbu s tjeskobom i depresijom kroz veliku većinu mog života
i kako sam izašla na kraj s njom.

Kao prvo htjela bi podijeliti s Vama moju priču (ukratko) da dobijete dojam kako se tjeskoba kod mene
manifestirala. Koliko god to sad izgledalo nevjerojatno ja sam se većinu života borila s različitim vidovima anksioznosti. Što u socijalnim situacijama (prijatelji, dečki, obitelj...),što u profesionalnom životu (posao, školovanje).
Naravno anksioznost kao takva je imala svoje vrhunce i periode mirovanja, ali stalno je imala glavnu riječ
u mojem životu. Bila sam bespomoćna pred njom i imala sam osjećaj da zaista kontrolira (koči) puno ako ne i sve aspekte mojeg života.
I naravno vjerna joj družica depresija je bila logična posljedica takvog načina života... u više manje
konstantnom strahu od nečeg.
Neću previše ulaziti u detalje kako anksioznost izgleda i kako utječe na naše živote.
Bilo tko tko je imao sveprožimajući osjećaj straha i užasa od nečeg vrlo dobro je upoznat s tim osjećajem
i njegovim učinkom i posljedicama što na psihu, samo-poštovanje i konačnici život kakav vodi.
Pogotovo ako se taj osjećaj manifestirao u situacijama u kojima nam se čini da ostatak svijeta obavlja
s takvom lakoćom, automatski, bez apsolutnog ikakvog razmišljanja (npr. čekanje u pošti, banci) ili
čak i 'logičnijim' situacijama npr.: situacije gdje treba izraziti svoje mišljenje iako se ne slaže s većinom
itd.

U svakom slučaju htjela bih podijeliti s Vama jednu tipičnu (konkretnu) situaciju:
Običan dan. Vraćam se s fakulteta doma. Sama sam. I kreće. Toliko poznat osjećaj straha.
'Evo opet' pomislim. Pitam se 'što je sad ?', ali nema odgovora...
Neodređen je osjećaj, i jednostavno ne mogu točno smjestiti prst na to što je.
Pitam se jednostavno hoće li ikad za Boga miloga proći ?
I što više razmišljam o tome to gore. I dalje se propitkujem što je to točno što me muči ?
Da li je nešto tipa nisam se naspavala ? Ali znam da nije. Da li je možda nešto profinjenije,
tipa krivi fakultet sam upisala? Ali nije zaista me zanima to.
'Pa dobro što je onda?'. Možda to što ne učim dovoljno, ne izvršavam svoje zadatke redovito,
pušim, i bla, bla, bla svi mogući razlozi zašto sam grozna osoba. I dok razmišljam o tome, osjećam kako tu ima nečega.
To definitivno ima nekakve veze s tim osjećajem. Ali u cijeloj toj zbrci u glavi ne znam otkud krenuti.
Od kuda za Boga miloga krenuti, samo da se riješim ovog osjećaja?
I tako cijelim putem do doma... Divno! I tako danima, tjednima, mjesecima, godinama.
Dok nije uzelo danak i manifestiralo se u obliku depresije, i naravno sve što dolazi s njom.
Kronična bezvoljnost, potištenost... Koje god asocijacije vezane za depresiju imali vjerojatno je tako i bilo.
U mom slučaju je došlo do točke gdje sam zaista morala potražiti profesionalnu pomoć, i jesam.
I pomoglo je.

Ali ono što želim podijeliti s Vama je što mi je još pomoglo. Zaista pomoglo.
Terapija je super pomoć za ljude koji su u kritičnim situacijama (kao što sam i ja bila), ali rekla
bih da je najbitnija ova stvar: RAD NA SEBI. Naravno niti jedna terapija neće pomoć bez ovog
ključnog koraka. Ako to shvatite, možda vam neće uopće trebati terapija. Trebate imati želju raditi na sebi, želju promijeniti ono što ne valja tj. ono što vas koči.
I to je možda i najstrašnija stvar u cijeloj toj priči. Priznati si greške bez samo okrivljavanja i suočiti se
s njima. Možda s nekim lošim izborima koje ste donijeli, možda s nekom situacijom za koju osjećate
da vam je nametnuta pa jednostavno krivite koga god već krivite.
Ono što sam ja shvatila kod sebe je činjenica da mi je tako bilo lakše, kriviti druge, ne preuzeti
odgovornost za moju tjeskobu. Jako dugo sam krivila životnu situaciju (familiju, prijatelje).
Ali činjenica je da postoji puno ljudi koji su imali sličnu životnu situaciju ili još puno goru (!!!)
koji jednostavno nisu bili tjeskobni, depresivni. Tek kad sam to shvatila, shvatila sam da je zaista stvar u meni.
Tek kad sam počela gledati na tu činjenicu (da sam zaista ja odgovorna za to) bez okrivljavanja
počela sam se mijenjati.
Zaista sam osjetila zdravu promjenu.
Želja mi je reći eventualnim čitateljima, da može biti drugačije.

Zaista je izbor Vaš. I kako kažu i nogom u guzicu je korak naprijed :D.
Ali ne možete donijeti taj izbor ako ne znate da ga imate, zato je toliko potrebno prepoznati da
su ti osjećaji vaša odgovornost. Da zaista nema smisla kriviti druge.
Tako je barem počeo moj put prema životu u kojem tjeskoba nema glavnu riječ.
U svakom slučaju, dok sam ja prolazila kroz to voljela bi da mi je to netko rekao.
Ima jako puno dezinformacija oko ove teme (anksioznost, depresija, napadaji panike...),
jako loših savjeta.
Ovo je moj skroman pokušaj da doprinesem...

Oznake: depresija, anksioznost, tjeskoba, napadaj panike